Ubijanje našeg Dunava – zapisi sa reke

Kao osoba koja je odrasla na obalama Save i Dunava a kao jedan od mnogih ljudi koji rade na brodovima u unutrašnjoj plovidbi i koji plove od Severnog do Crnog mora, pored svih dogodovština, raznih poznanstava i priča, jedan utisak je ipak upečatljiv i meni konstantno na pameti: Dunav koji protiče kroz teritoriju naše zemlje kao da je drugačiji od onog koji izvire kod Švarcvalda i protiče kroz Nemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Hrvatsku itd.

U čemu je razlika, tačnije zašto tako mislim pokušaću da objasnim u nastavku.

Neće biti govora o karakteristikama plovnog puta, obeležavanju plovidbenih sektora, mostova i krivina, vec onako obično i ukratko, o ekologiji i očuvanju prirode, tačnije živog sveta u prirodi, nama ipak ne tako važnoj temi.

Za početak ću pomenuti reku Rajnu, može se reći najvažniji/najprometniji plovni put Evrope.

ista je duga 1320km, od kojih je plovno 863km, tačnije do grada Bazela. Na svojim obalama ima na desetine velikih industrijskih centara koji svojim radom doprinose ekonomskom razvoju država, ali istovremeno u mnogome utiču na životnu sredinu.

Treba pomenuti opšte poznatu činjenicu da se uporedo sa ekonomskim razvojem povećava i naseljenost grada/regije, a zatim se ponovo povećava (nepovoljni) uticaj na floru i faunu.

U Bazelu je 01.11.1986 godine, došlo do ekološke katastrofe kada se zapalilo skladište sa raznim hemijskim materijama, koje su kasnije našle put do tokova Rajne, što je dovelo do pomora ribe i živog sveta u vodi, nekih vrsta čak i do istrebljenja, a snabdevanje vodom za piće bilo je onemogućeno, tačnije zabranjeno. Sve ovo je dovelo do organizovanja Rajnskih drzava, kako bi se katastrofalno stanje popravilo i na dalje pratilo, sa ciljem izbegavanja sličnih nezgoda.

Danas reka Rajna izgleda potpuno drugačije. industrija se neprestano razvija, Duizburg je najveća rečna luka u Evropi, gradovi rastu, ali ipak živi svet se vratio u pređašnje stanje. Jegulje su ponovo čest ulov pecaroša, radi se na povratku lososa, a sam kvalitet vode je na zavidnom nivou i istu koristi preko 20 miliona ljudi koji žive u državama Rajnskog sliva.

Nadležni organi kontrolišu industriju (u Nemačkoj se voda testira na svakih 6 minuta, 24 časa dnevno i na najmanju promenu u kvalitetu/sastavu vode, istog trenutka se obaveštavaju nizvodni gradovi a fabrike u zoni testiranja se privremeno zatvaraju do okončanja istrage), učesnicima rečnog saobraćaja su na raspolaganju obalni kontejneri za odlaganje otpada kao i brodovi koji će primiti staro ulje/filtere, sadržinu fekalnih tankova ili otpadne vode iz ugostiteljskih objekata duž obale. Pošto je akcenat svega napisanog na rečnom saobraćaju, valja spomenuti da su lađari prosto u obavezi da sačuvaju dobijenu potvrdu o “odlaganju” otpada, kako bi bili ispravni u slučaju kontrole.

Danas Dunav, druga Evropska reka po dužini sliva izgleda slično, ali nažalost, samo do naše granice.

iz nekog razloga, nakon ulaska u teritorijalne vode Srbije, ljudi zaboravljaju na pravila i propise, zdrav razum kao da nestaje i radi se sve ono što je bilo gde u svetu strogo kažnjivo, a sve to na štetu stanovnika Srbije.

Brodovi koji plove našim vodama bez kontrole mogu da ispuste sve ono što im je na teretu, a za šta bi u inostranstvu platili odlaganje, jer prosto – reč je o materijama opasnim po životnu sredinu. isto tako, da li zbog manjka mesta za odlaganje otpada na obali, nepostojanja kontrole ili neodgovornog ponašanja, zatičemo gomile smeća u matici reke. Možda ovom poslednjem dosta pomažu ugostiteljski objekti duž obale i bahati pojedinci, ali to svakako nije ni toliko bitno.

U naše reke se iz fabrika bez bilo kakve kontrole i reda ispušta sve i svašta, pa smo svedoci bezbroj događaja gde se u centru grada boja vode menja iz sata u sat, a reakcije nadležnih nema ili se odgovornost prosto prebacuje sa jedne službe na drugu, sve dok voda ne odnese otrove dalje, a javnost zaboravi na nemili događaj. Sa svakim sličnim slučajem se uništava biljni i životinjski svet, što može imati nesagledive posledice po društvo u celini. isto tako moramo biti svesni činjenice da i sami koristimo tu vodu u svakodnevnom životu.

Nema potrebe svaljivati krivicu na nekog drugog ili tražiti izgovore, već se na vreme, tačnije čim pre, okrenuti problemu i raditi na onome što su drugi uveliko sproveli u delo: kontrolu industrije, prečišćavanje komunalnih otpadnih voda iz gradova, suzbijanje divljih deponija, dovoljan broj kontejnera na obali, obavezno uvođenje brodova za prihvat otpada sa plovnih objekata, kao i kontrola istih i ono najbitnije – edukacija najmlađih.

Naftne mrlje, pomor ribe, nepregledni niz džakova smeća, leševi uginulih domaćih životinja, plastičnih flaša i ostalog smeća mogu postati prošlost, samo i jedino ako se sami potrudimo da nešto promenimo na bolje.

Možda nam ipak, pre svih gore navedenih mera, treba malo zdravog razuma, jer ukoliko sami ne želimo sebi da pomognemo, niko drugi to neće uraditi umesto nas.

Kapetan Goran Stanimirov
zapovednik vrste A